Eksterni i interni lokus kontrole

Da li ste se nekad zapitali na koji način sagledavate događaje iz sopstvenog života? Da li smatrate da ste vi odgovorni za njih ili postoje spoljnji faktori koji vam modifikuju svakodnevicu?

To se može videti i u tome kako reagujete na komplimente ili kritiku, tj. kako doživljavate neki pozitivan ili negativan događaj. Kad vam kažu da ste loše napisali izveštaj na poslu ili dobili lošu ocenu u školi, da li pomislite kako se niste dovoljno potrudili ili da je razlog tome što vas šef  ili profesor mrze?  Da li je kriv zadatak što je loše urađen ili ste vi odgovorni što ste ga loše uradili? Ista situacija je i kada su pozitivne stvari u pitanju. Lokus kontrole je termin iz psihologije koji podrazmeva uverenje osobe o tome da li su događaji u njenom životu rezultat sopstvenog delovanja ili su određeni nečim spoljašnjim (drugim ljudima, sudbinom, položajem zvezda i sl.). Tako, razlikujemo interni lokus kontrole, što podrazumeva preuzimanje lične odgovornosti za postupke i njihove posledice, i eksterni lokus kontrole, što bi značilo dominantno prebacivanje zasluga nečemu sa strane.

Eksterni lokus kontrole – dobra sreća ili zla kob

Eksterni lokus kontrole je koristan kada se radi o ozbiljnim bolestima ili nesrećama. Otpisivanje lične „zasluge“ za pojavu bolesti, u velikoj meri smanjuje osećaj krivice. Međutim, na duže staze ovakva uverenja dovode do pojave naučene bespomoćnosti. Još jedan dobro dokumentovan koncept iz psihologije koji podrazumeva uverenost osobe da njene akcije neće nikada dovesti do postavljenih ciljeva. Šta god da rade, oni ne mogu da utiču na pojave u svom životu. Ovaj osećaj bespomoćnosti je prva stepenice ka razvoju depresivne simptomatologije.

Drugi problem kod preusmeravanja kontrole na spoljnje faktore je konstantno traženje krivca u svemu. Roditelji su krivi što sam upisao ovaj fakultet, deca su kriva što nemam bolji posao, ova nacionalna manjina je odgovorna što je ovde život loš itd…

Interni lokus kontrole – sposobnost ili nedostatak truda

Ovakvo uverenje se uglavnom smatra poželjnijim. To je način razmišljanja koji bi roditelji trebalo da podstiču kod svoje dece, a poslodavci da priželjkuju kod svojih zaposlenih. Osobe sa ovakvim načinom razmišljanja vole da imaju kontrolu u svom životu, uče i razvijaju se, jer pozitivne stvari mogu da pripišu svojim sposobnostima. Postignute ciljeve doživljavaju kao nagradu, jer znaju da je iza toga uložen veliki rad i trud. Ako nešto nisu uspeli da postignu, smatraju da je razlog tome nedostatak truda i da to mogu da promene jačim zalaganjem ili preusmeravanjem cilja. Samim tim, ne osećaju bespomoćnost.

Problem kod unutrašnjeg lokusa kontrole je ako je ovakav način razmišljanja preteran i praćen nekim sumanutim idejama tipa: ja sam kriv što je došlo do zemljotresa u kome je poginuo veliki broj ljudi, jer sam uradio nešto pogrešno.

Osećaj zadovoljstva u životu je svakako praćen dobrim balansom između eksternog i internog lokusa kontrole. Znati na šta možete da utičete, a šta nikako nije pod vašom kontrolom i jednostavno se povući. U svakom slučaju, ne treba dozvoliti da se u potpunosti prepustite sudbini, razmišljanju roditelja, supružnika ili sl. Interni lokus kontrole se kao i svako uverenje može uvežbavati dok ne shvatite da su konci vašeg života ipak primarno u vašim rukama.