Stilovi roditeljstva i njihov uticaj na decu

Biti roditelj je jedan od najodgovornijih poslova, a opet vas za njega najmanje pripremaju. Loš izveštaj na poslu se baci u smeće, ali ako odgojite “lošeg” ili nesrećnog čoveka, tu malo šta može da se promeni ili promena zahteva mnogo truda i vremena. Ranije su se ljudi mogli žaliti da nemaju dovoljno informacija, ne postoje škole, ili ima veoma malo priručnika. Danas je situacija obrnuta, zapravo ste svakodnevno preplavljeni informacijama, koje su najčešće kontradiktorne. Stalno ste prinuđeni da preispitujete svoje odluke koje donosite kao roditelj, a ako ih već ne prispitujete sami, ima puno njih sa strane koji će ih dovesti u pitanje. Zašto vam dete plače u prodavnici, sigurno ste ga razmazili? Ili plače zato što ste vi bezosećajni i baš vas briga za detetove emocije? Rastrzani ste između stava da je “batina iz raja izašla” i pozitivnog roditeljstva gde se propagira da se detetu nikad ne kaže NE, kako bi odrasli u samostalne i samopouzdane ljude.

Svako ko ima decu potvrdiće da ne postoje ni dva ista sata u jednom danu, a kamoli dva ista dana, nema ni dva ista deteta, a ni vi sami niste svaki dan jednako raspoloženi. Pa, kako onda izvući neko pravilo ili doslednost, u moru tolikih varijacija i promena?

Najvažnija pitanja vašeg odnosa prema deci mogu se svesti na dve dimenzije. Na afektivnu dimenziju, tj. da li ste topli ili hladni u pristupu detetu i na dimenziju kontrole, tj. u kojoj meri postavljate pravila i sankcionišete njihovo nepridržavanje. Kada se ove dve dimenzije ukrste dobijaju se 4 stila roditeljstva, a svako od njih ima različit uticaj na razvoj deteta.

Stilovi roditeljstva su: autoritativni, autoritarni, permisivni i zanemarujući. Svaki ima različit uticaj na razvoj deteta.

Autoritativni stil

Roditelji ovog stila imaju blizak i topao odnos sa decom, ali su im takođe i autoritet. Postavljaju pravila i zahtevaju njihovo pridržavanje. Poznate su posledice i kazne ako se pravilo ne ispoštuje, ali se u obzir uzimaju dečija osećanja. Sa decom se razgovara, imaju samostalnost u donošenju odluka, koja se, naravno, povećava sa godinama. Podstiče se uključesnost dece i razvija njihova samoodgovornost.

Istraživanja su pokazala da ovakva deca izrastaju u odgovorne ljude, sa visokim samopoštavanjem i sigurnošću u svoje emocije, postupke i odluke.

Autoritarni stil

Ovi roditelji su takođe autoritet svojoj deci, ali zbog nedostatka bliskosti i topline, ovaj stil više nalikuje vojnom pristupu. Deci su predočena pravila i kazne, ali im često nije jasno zašto koje pravilo postoji, niti su kazne primerene i dosledne. Kod ovog stila roditeljstva češće su i fizičke kazne i uopšteno je pristup deci agresivniji. Samim tim i ova deca su naučena na agresivnost, pa je i ona češće ispoljavaju u svom ponašanju. Da bi izbegli kaznu, često pribegavaju laganju, a zbog činjenice da se njihovo mišljenje ne uzima u obzir kod njih se razvija nisko samopoštovanje i nesigurnost, a česte emocije su bes i ljutnja.

Permisivni stil

Ovaj stil odlikuje emotivna uključenost roditelja, ali nepostojanje nikakvih ili veoma malo pravila. Roditelji se vode politikom “deca su zato da budu deca” i ne obaziru se na poštovanje discipline ili kontrolu ponašanja. Ako i postave neko pravilo, lako pokleknu pod uticajem deteta. Naravno, svaki roditelj u izvesnim situacijama popusti, ali ako je ovo dominantan pristup vaspitanju, istraživanja pokazuju da će ovakva deca češće imati probleme u ponašanju, pošto svakodnevni život ipak zahteva poštovanje određenih pravila i socijalnih normi. Kako oni na to nisu naučeni, u školi ili na poslu će imati set problema, što će ipak kasnije rezultovati njihovim nezadovoljstvom. Takođe, zbog nepostojanja bilo kakve kontrole može doći i do narušenog zdravlja u vidu gojaznosti, pokvarenih zuba i sl.

Zanemarujući stil

Zanemarujući roditelji bi na pomenute dve dimenzije pokazali i manjak topline i manjak kontrole. Oni se veoma malo uključuju u odgoj dece, slabo razgovaraju sa njima, ne igraju se, ali ni ne postavljaju pravila. Ovo je česta pojava zbog odsustva roditelja zbog posla. Pored toga  javlja se i u situacijama kada postoji problem narušenog mentalnog zdravlja u vidu depresije, shizofrenije ili zavisnosti, kada roditelj ne može da se aktivno i posvećeno uključi u odgoj deteta. Ova deca često i sama mogu da razviju neku psihopatologiju, a ako ne veoma često imaju nisko samopoštovanje, češće su nesrećna i pokazuju ozbiljne probleme u ponašanju.

Naravno, očigledno je da niko nije u potpunosti pripadnik jedne kategorije. Svakom se desi dan ili period da nije dovoljno posvećen detetu, ili da se manje striktno pridržavaju pravila, ali istraživanja su prilično jednoznačno potvrdila da je autoritativan stil najbolji na duže staze. Posebno se isplati u adolescenciji, jer roditelji sa izgrađenim jasnim odnosom sa detetom, lakše preguraju i godine kada se lakše mogu javiti određeni problemi. Svako želi da bude najbolji mogući roditelj svom detetu, a to se najbolje postiiže posvećenošću, pozitivnim odnosom, ali i uz poštovanje određenog seta pravila. Ukoliko ste sebe prepoznali više u neka od tri preostala stila, razmislite o tome da nešto promenite, na duže staze se isplati.