4 tipične predrasude u vezi traženja psihološke pomoći

Hteli mi to sebi da priznamo ili ne, ali mnogi od nas se suočavaju sa brojnim emocionalnim poteškoćama. Zaista je široka lepeza problema koja muče savremenog čoveka – problemi svakodnevog življenja, gubitak posla, prilagođavanje na novu sredinu,  problemi u komunikaciji sa drugima, otuđenost i usamljenost, gubitak životne ispunjenosti, strah od vezivanja i odbacivanja, razvod braka, gubitak voljene osobe, depresija, anksioznost, loša slika o sebi, nisko samopouzdanje, preterana briga, suicidalne misli, donošenje odluka o važnim životnim pitanjima, iskustvo nasilja, slaba kontrola besa, roditeljske brige…

Snižen kvalitet života, nezadovoljsvto, osećanje neispunjenosti, beznađe, bespomoćnost  su samo neke od posledica  dugotrajnog trpljenja ovih problema. Život je pun prepreka, poteškoća, teških i bolnih odluka, gubitaka… Ne možemo ih izbeći ali možemo biti odgovorni prema sebi i reagovati na vreme – potražiti psihološku pomoć kada nam je potrebna.

Izlaz postoji!

Mi biramo – jedan izbor je  prihvatanje stvarnosti  koja nam govori da smo samo ljudska bića koja se nekada ne snalaze u burnim životnim tokovima, koja su u okovima prošlih životnih iskustava zbog kojih ne mogu napred, koja ne znaju sve i ne mogu sve sama, koja su zbunjena i nesigurna  pred životnim izazovima, koja često ne razumeju i ne uspevaju da rezreše svoje emocionalne probleme…

Drugi izbor je da se oslanjamo na stereotipe zbog kojih ćemo i dalje patiti, biti uznemireni, depresivni, živeti u strahu, ubeđeni kako je ovaj svet jedno grozno mesto u kojem je nemoguće pronaći radost, zadovoljstvo, smisao, ispunjenost.

Iako bi mnogima psihološka pomoć itekako bila korisna, u našoj kulturi  postoje duboko ukorenjene i snažne predrasude zasnovane na neznanju i pogrešnim informacijama. Vreme je da se suočimo sa njima i da im oduzmemo snagu!

Recimo NE predrasudama!

  1. Ako ne mogu sam sebi da pomognem, niko mi ne može pomoći – kad bi to bilo tačno onda psiholozi, psihološki savetnici, psihoterapeuti ne bi uopšte postojali! Ljudi često imaju iskrivljenu i neobjektivnu sliku o sebi, svojim vrednostima, potencijalima i sposobnostima. Teško je prema sebi biti istovremeno i subjektivan i objektivan, tako da mi nikada ne vidimo sebe onako kako nas sagledava drugi. Često u pokušaju da rešimo situaciju koja nas opterećuje ponavljamo uvek iste obrasce i imamo osećaj da se vrtimo u krug… Pomišljamo kako nema izlaza, kako smo bespomoćni, kako je naš problem nerešiv… Upravo zbog toga je važno da kada se suočimo sa nekim ličnim, partnerskim, porodičnim ili roditeljskom problemom potražimo stručnu, psihološku pomoć, kako bi izbegli neuspešne pokušaje rešavanja problema. Albert Einstein je to lepo objasnio: „ne možeš očekivati drugačiji rezultat ako nastaviš činiti stvari uvek na jedan te isti način“. Psiholog neće na sebe preuzeti rešavanje naših problema, ali  će nam pomoći da do rešenja sami dodjemo!
  2. Traženje psihološke pomoći je sramota i odraz slabosti – verovatno smo i sami više puta pomislili kako jaki i stabilni ljudi nikada ne traže pomoć, kako oni mogu i znaju sve i kako uvek nađu rešenje za problem koji ih muči… a za razliku od njih- oni koji priznaju da imaju neki problem, a ne nalaze sami  izlaz iz njega su slabići , kukavice, nesposobmi, glupi… Velika zabluda! Upravo su snažni i hrabri ljudi oni koji se suoče sa svojim problemima i tragaju za konstruktivnim rešenjima…Može se istovremeno biti jak i tražiti pomoć!  Svako odlaganje rešavanja problema samo ga produbljuje i jača osećanje nemoći. Nerealno je misliti da  sve znamo i da smo stručni za rešavanje svih vrsta problema u svim aspektima života. Malo razmislimo – obraćamo se lekaru kada smo bolesni, advokatu kada nam treba pravna pomoć, automehaničaru kada imamo kvar na kolima… i ne pomislimo kako smo slabići , glupi ili nesposobni kada se zbog toga obraćamo stručnjacima… Isto tako, postojanje psihološkog problem nas vodi kod psihologa!
  3. Vreme leči sve – ovo je tačno kada je izvor naših problema u nepovoljnim životnim okolnostima i kada oni nestaju promenom okolnosti… kada blaži emocionalni problemi protekom vremena slabe, a mi ponovo uspostavimo ravnotežu sa sredinom… Međutim, kada smo dugo preplavljeni i „zaglavljeni“ u nekom problemu, a ne obraćamo se za pomoć, tada prolazi samo vreme a nama naš problem ostaje i biva sve veći i teži!
  4. Razgovor sa prijateljima je zamena za psihologa/psihoterapeuta – svakako da razgovor i podrška prijatelja pomaže da se trenutno bolje osećamo, da se „izventiliramo“ i rasteretimo. Međutim, sa bliskim osobama mi imamo poseban emotivni odnos, pun subjektivnosti i pristrasnosti. Prijatelji su tu da nas razumeju, podrže, uteše…Otvoren razgovor sa prijateljima svakako dovodi do popuštanja tenzije, uverava nas da nismo sami u svojim problemima, osećamo se zaštićeno i voljeno. Međutim, ma koliko nam dobar prijatelj bio, on  ne može preuzeti na sebe ulogu psihologa i baviti se stvarima za koje nije stručan i osposobljen. Prijatelji iz najbolje namere često iznose svoje stavove i dele savete i time preuzimaju odgovornost na sebe za naš život i naše odluke, što itekako može da štetne posledice po nas i da nam naruši prijateljstvo.

Nabrojane  predrasude sam najčešće čula u svom svakodnevnom okruženju, a mogu reći da su one prisutne i kod izvesnog broja  ljudi koji kod mene dođu na psihološko savetovanje. Početna skepsa je sasvim uobičajena kod onih koji ne znaju tačno šta mogu da očekuju na razgovoru sa psihologom, pa samim tim imaju i nerealna ili pogrešna očekivanja. Neki misle da psiholog (psihološki savetnik, psihoterapeut)  ima sposobnost da čita tuđe misli i samim tim da zna šta osoba misli i oseća, drugi pak očekuju da je dovoljno da kažu šta ih muči a psiholog će im reći šta treba da urade da bi se osećali bolje. Niti je psiholog „čitač misli“ niti  ima čarobni štapić, niti menja osobu koja kod njega dolazi!